Strast i odgovornost se ne mogu prenijeti nasljedstvom

Svako toliko, teme o kojima pišem bit će vrlo osobne. Situacije koje su me formirale ili natjerale da mijenjam perspektivu. Ponekad, to neće biti moja priča nego priča u kojoj sam bila promatrač, jer neke greške toliko glasno odjekuju da ih ne možeš ignorirati čak ni ako nisu tvoje.

U svakoj branši, bez iznimke, s vremena na vrijeme naiđeš na jednu specifičnu situaciju koja nije odmah vidljiva ali, ako malo bolje promatraš, vidiš kako se jedan sustav polako raspada iznutra.

Taj proces može biti toliko suptilan da mnogi koji su unutar njega uopće ne primijete da su ga pokrenuli sami ili ga ne žele primijetiti. Neki put taj tihi raspad nije ni najmanje tih zapravo, odjekne kao bomba!

U jednom trenutku sustav se još nekako drži a onda dođe dan kad ti dođe deset reklamacija, tri u istom tjednu ili jedan e-mail u kojem piše sve ono što ti nitko nije imao hrabrosti reći uživo.

Pacijenti postanu glasniji a reputacija se više ne popravlja isprikom već se mora graditi iz temelja.

Ovo se najčešće događa kod vlasnika koji se ulogom stomatologa nikada nisu osjećali prirodno jer nikada zapravo nisu ni htjeli biti to što danas jesu.

Možda je ordinaciju otvorila mama ili tata, netko tko je godinama nosio obiteljsku firmu na leđima i sada očekuju da netko mlađi preuzme. Netko bez glave i bez srca! I tu počinje tihi raspad.

U većini slučajeva taj netko nema motivacije niti interesa da se nešto unaprijedi, a komunikacija s pacijentima postane čista mehanika.

Ideja o nekoj viziji zvuči kao science fiction jer je emocionalno, energetski i organizacijski odsutan.

No ono što najviše karakterizira ovakve raspade iznutra nije samo pad kvalitete rada što je najgori slučaj, nego i gubitak sposobnosti da se prepozna što vrijedi.

Ne vide se ni suradnici, ni vanjski partneri, ni tim koji pokušava dan za danom zakrpati rupe koje netko drugi otvara.

U najgorem scenariju, počne se događati nešto još opasnije: počinje sabotiranje nesvjesno ili direktno.

Raspad sustava se odvija tiho ali temeljito.

Ambicija se ne može naslijediti!

Ordinaciju je otvorila mama ili je otvorio tata. Kod njih sve je krenulo iz ljubavi prema struci i prema ljudima. Ali djeca… nisu uvijek nastavak tog istog impulsa.

Kao majka dvoje odrasle djece to danas vidim jasnije nego ikad. Moja djeca nisu ja, one nemaju moju ambiciju, znatiželju, moju želju za radom, moju potrebu da uvijek idem dalje. I to je u redu!

Moja uloga je da prihvatim to što jesu i da ih ne tjeram putem koji nisu same izabrale, jer to vodi u razočaranje i u poslove koji postaju kazna.

Kada u obiteljskom poslu dođe do tihog raspada, često se pitam: je li netko trebao ranije vidjeti da ovo dijete nije rođeno s tim u sebi?

Da li nam je kao roditeljima teško stati i priznati: Ovo nije tvoja priča. I to je u redu!

U trenutku kad odrasla osoba radi nešto što duboko u sebi ne voli, samo zato što je logično jer se ima biznis i jer se to očekuje, rastu frustracije, pada standard a sve što se godinama gradilo počinje pucati.

U takvim trenucima najhrabriji čin možda nije zadržati kontrolu nego je prepustiti nekome tko to zaista želi, netko tko nije imao privilegiju da mu je ordinacija dana.

Nekome tko je gladan uspjeha, tko sanja o šansi koju netko drugi uzima zdravo za gotovo.

Strast i odgovornost se ne mogu prenijeti nasljedstvom.

Stay tuned!